Ibrica Jusić - Obala priča (Stories Of The Street)

Glas blijedih žala kida san,
sa trga žamor urla.
Kroz svjetinu što mijenja tok
tlo podnem žari kugla.
Na prozor teške vjeđe guram,
krov se stari ruši,
a ruka čvrsto gitaru steže,
druga se cestom guši…

Znam, loš glas se čuti mora,
zlih jezika želja.
Gradovi su napol’ gluhi,
ljudi harnih nema.
Daj skupi petlju, priznaj mi,
kad birali smo tebe,
to mnoštvo što se izdire zašto nema
krik za mene?

Gdje nesta onog oka žar,
već slobodnom je ćutim.
Ni korak laki ne čujem
nit’ povratak ne slutim.
O, gospo mojih vlažnih bdijenja,
stranac vruljom roni,
a more tvoje osekom zjapi,
kopnom vala zvoni.

Dob pohote i žudnji tamnih
žrtvom treba dvoje.
I priče galeb moru krade,
lažju šljunak doji.
I djeca, čije kule vjetar
pijeskom baca u oči,
jer rukom jednom nove grade,
drugom trulež kroči.

Zar nećeš sa mnom, malena,
san mora biti stvaran.
I borovi i cvrčka glas
i vesla mudra stara.
I kad u ponoć kriknem blijed,
na pragu prve zime,
tad mrežom me ko ješku baci,
teškoj tami plime.

Pred molitvom riječ klonula,
dok druga psovku cijedi.
U svoje riječi vjere nemam,

tvoje davno već ne slijedim.

Tek osta blijedih luči sjaj,

što moćnim nebom plove.

U mnoštvu, nošen morem tame

tvoj me pogled zove.

- hvala noDrama