Ibrica Jusić - Hazarder (The Stranger Song)
Znam prekasno je bilo kad si mogla birat
hazardere, prazne,
blefom silovane duše.
Ja znam taj rijedak soj,
jer teško držat je ruku što se trese
svaki put kad strah je guši.
Što drhti svaki put kad strah je guši.
Prašina zaboravljenih džokera te davi,
on ne ostavlja ti ništa,
čak ni osmijeh,
jer vrebao je samo jednu kartu, onu pravu,
poslije koje dijelit nikad više neće.
On je htio samo san do prve zore,
on je htio samo san do prve zore.
Kradom zureći u okna siva vjerovat će da si kriva
što se dama crna drugom smiješi,
a iz nekog džepa šupljeg
kakav stari vozni red će reći:
znadeš sve al’ priznat snage nemaš…
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.
Stranac neki ponovo će htjeti tvoje želje tmurne,
njemu ipak ništa manje strane.
Priča tebi dobro znana,
ruka zlatni sjaj mu ljušti,
slomljeni joj zglob već 'rđom škripi,
za ulog tvoje snove mijenjat želi,
za ulog svoje snove mijenjat mora.
Nećeš smoći snage brodolomca jednog još prepustit moru,
k'o da pogled tvoj ne traži,
oči varljiv san mu sklapa,
glas mu nekom cestom lebdi
prozirnom k'o dim u zimskoj zori.
Prozirnom k'o dim u zimskoj zori.
Reći ćeš da strpljiv bude, premda već bez želje lude,
otvorena vrata trag će izdat,
cestu ćeš sa strahom slijedit
blijedu kao zebnja tvoja.
Ljubav zvat će ime hazardera.
Ljubav zvat će ime hazardera.
»Srest ćemo se, čekam samo tebe ispred vlakova što kasne.
Nekim novim moram krenut.
Molim te, daj shvati,
nikad željom takvom ili sličnom
vladat ili živjet nisam znao.«
Znaš napamet te riječi hazardera.
Znaš, šutnjom teku riječi hazardera.
Sutra ispočetka, ako želiš, tu na obali, pod mostom
koji rijeci ušće trne
i kad pred tobom ponovo se nađe,
skrušen, znaš da samo san do prve zore opet traži.
I shvatit ćeš da netko od njih mora.
I željet ćeš da svane prva zora.
Prašina zaboravljenih džokera te davi.
On ne ostavlja ti ništa, čak ni osmijeh,
jer vrebao je samo jednu kartu, onu pravu,
poslije koje dijelit nikad više neće.
On želi samo san do prve zore.
On želi samo san do prve zore.
Kradom zureći u okna siva, vjerovat će, ti si kriva
što se dama crna drugom smiješi,
a iz nekog džepa šupljeg
neki stari vozni red će reći:
znadeš sve al’ priznat snage nemaš.
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.
- hvala noDrama
Znam prekasno je bilo kad si mogla birat
hazardere, prazne,
blefom silovane duše.
Ja znam taj rijedak soj,
jer teško držat je ruku što se trese
svaki put kad strah je guši.
Što drhti svaki put kad strah je guši.
Prašina zaboravljenih džokera te davi,
on ne ostavlja ti ništa,
čak ni osmijeh,
jer vrebao je samo jednu kartu, onu pravu,
poslije koje dijelit nikad više neće.
On je htio samo san do prve zore,
on je htio samo san do prve zore.
Kradom zureći u okna siva vjerovat će da si kriva
što se dama crna drugom smiješi,
a iz nekog džepa šupljeg
kakav stari vozni red će reći:
znadeš sve al’ priznat snage nemaš…
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.
Stranac neki ponovo će htjeti tvoje želje tmurne,
njemu ipak ništa manje strane.
Priča tebi dobro znana,
ruka zlatni sjaj mu ljušti,
slomljeni joj zglob već 'rđom škripi,
za ulog tvoje snove mijenjat želi,
za ulog svoje snove mijenjat mora.
Nećeš smoći snage brodolomca jednog još prepustit moru,
k'o da pogled tvoj ne traži,
oči varljiv san mu sklapa,
glas mu nekom cestom lebdi
prozirnom k'o dim u zimskoj zori.
Prozirnom k'o dim u zimskoj zori.
Reći ćeš da strpljiv bude, premda već bez želje lude,
otvorena vrata trag će izdat,
cestu ćeš sa strahom slijedit
blijedu kao zebnja tvoja.
Ljubav zvat će ime hazardera.
Ljubav zvat će ime hazardera.
»Srest ćemo se, čekam samo tebe ispred vlakova što kasne.
Nekim novim moram krenut.
Molim te, daj shvati,
nikad željom takvom ili sličnom
vladat ili živjet nisam znao.«
Znaš napamet te riječi hazardera.
Znaš, šutnjom teku riječi hazardera.
Sutra ispočetka, ako želiš, tu na obali, pod mostom
koji rijeci ušće trne
i kad pred tobom ponovo se nađe,
skrušen, znaš da samo san do prve zore opet traži.
I shvatit ćeš da netko od njih mora.
I željet ćeš da svane prva zora.
Prašina zaboravljenih džokera te davi.
On ne ostavlja ti ništa, čak ni osmijeh,
jer vrebao je samo jednu kartu, onu pravu,
poslije koje dijelit nikad više neće.
On želi samo san do prve zore.
On želi samo san do prve zore.
Kradom zureći u okna siva, vjerovat će, ti si kriva
što se dama crna drugom smiješi,
a iz nekog džepa šupljeg
neki stari vozni red će reći:
znadeš sve al’ priznat snage nemaš.
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.
- hvala noDrama
