Ibrica Jusić - Čovjek bez kafića

Na svakom trećem kućnom broju
Po jedan kafić preko noći
I par kubika modrog dima
Već guši srce, grize oči.


A ja se pitam, sasvim zbunjen
Kako da uđem sam s gitarom
Znam da je džuboks tamo stao
I što bi fliper s mojom parom


Jer ja sam čovjek bez kafića,
Jedan od zadnjih takvog soja,
Ja nemam svoju marku pića
Tu ličnu kartu srednjeg sloja.


I dok me vlasnik mrko gleda
Na drugoj strain barikade
Naginjem brzo svoju lozu
Pod urom koja vrijeme krade.


I tad se pitam, sasvim zbunjen,
Što mi od starog društva osta,
Tek neki znanac koji žuri
Na jednu s nogu i zbogom dosta.


Jer ja sam čovjek bez kafića
Što sanja neka prošla doba,
A to je novac bez pokrića
Na ovoj berzi lakih roba.


Tko da mi kaže što me čeka
Nad šoljom gorke, tanke kave
Tko da mi vrati njene oči,
Zvijezde u noći, vlati trave.


I tad se pitam sasvim zbunjen,
Što vrijedi sjesti I dobro jesti,
Pod platnanom koja lista
Poneku lijepu ženu sresti.


Jer sam čovjek bez kafića,
Jedan od zadnjih što se nađe
Dok tražim ruke što mi mašu
ko zadnji putnik s neke lađe

- hvala noDrama