Vlado Kalember - Padam u ponore

Nitko me ne zna, rano kojim dolazim
svaku večer istim putem dolazim
nitko ne čeka, moj povratak na vratima
tišina sluša odjek mojih koraka

Slomljena vesala na morima bez obala
ostavljen struji i nemilosti vjetrova
slučajan susret i nada koja prolazi
ne znaće mnogo za vrijeme koje dolazi

Padam u ponore, sa svijetlom koje nestaje
padam u ponore, te neprekidne prevare
u dugoj potrazi za nekim mirnim lukama
ostajem poražen sa vječno praznim rukama

Prolazan kao željeznička stanica
zarobljen vječno u igrama bez granica
prošlost sve mjenja, a sve se već dogodilo
suviše kasno, da bi nešto značilo

- hvala matej