Vlado Kalember - E, moj gospodine

Promatram rijeku, sutljivih ljudi
Guzva u gradu, da covjek poludi
Toliko sudbina, kraj mene prolazi
A nikog da pita me, ”kako si” ?

I krenem precicom, sto davno je poznam
U nekom klincu, sebe prepoznam
S torbom u ruci, pod krosnjom topole
U malom parku, kraj moje skole

I prvo sto vidim, k’o covjek da sanja
Skola mi izgleda, nekako manja
Ulazim u svoj razred i gledam
Pa zar nas je stalo tu svih 37

A onda kroz maglu izviru lica
Vedrih djecaka i djevojcica
I jedne oci zbog kojih sam bdio
Gotovo da sam ih zaboravio

E moj gospodine, prolaze godine
Ne znas ni kako, ne znas ni kada
Covjek o tome niti ne misli
A mi smo sebi, uglavnom isti

Nizu se slike k’o na ekranu
Plesnjaci u srednjoj, tulumi u stanu
Glasni komentari, s deckima u kinu
Iskustvo prve ljubavi, na brzinu

I ne vjeruj starijem kad reci ti zna
E da imam tvoje godine ja
A ovu pamet jer nema cuda
Mladost je mladost i mora biti luda

E moj gospodine, prolaze godine
Ne znas ni kako, ne znas ni kada
Covjek o tome, niti ne misli
A mi smo sebi uglavnom isti.

E moj gospodine, prolaze godine
Djetinjstvo kao da, bilo je juce
Gledamo kako, rastu klinci
A mi smo sebi uglavnom isti

E moj gospodine prolaze godine
Ne znas ni kako ne znas ni kada
Covjek o tome, niti ne misli
A mi smo sebi uglavnom isti.

E moj gospodine prolaze godine
Djetinjstvo kao da bilo je juce
Gledamo kakao rastu klinci
A mi smo sebi uglavnom isti.

- hvala vrbas