Noturno - Priča iz mog ormara
Konobar može račun,
a…čekaj još ču jedno,
daj još jednu turu,možda vrijeme smiri buru!!
Danas bio sam tu unutra,i pio sam cijelog dana,
možda mi bude bolje,možda zacijeli rana.
Bude me glasovi plača,krvavih scena i slika,
zvukovi beskrajnih svađa,urlici vriska i krika.
Nastavljam,tražio sam razlog da se vratim u stvarnost,
spasim izgubljenu mladost,da zaboravim brutalnost,
al kako ući u krajnost a da nešto ne zasereš,
za sekundu jednu rundu cijeli svijet si okreneš,najebeš.
Jedan je čovijek do mene sjedio za šankom,
no on je imao nešto love,ja sam bio na tankom,
pa tako prišao sam čovjeku,i zahvalio na piću,
rekoh plati mi još jedno kompa ispričat ću ti priču.
Jesi li ikada čuo u trenu smiješak i plač,
jebote slušaj me dobro,ne pričam jebeni trač.
Grize me paklena istina,jede me osjećaj tuge,
opet otvorila se rana gladnim raljama cuge!Razradi…
Odrastao sam u malom domu obitelji jedne,
nikada nisu mogli imat djece pa su posvojili mene,dok krene.
Lagodan život, prelijepa kučica uz goru,
okrenula je lice,bajku pretvorila u moru.
Čvrsto zavukla se pod poru pa uništila carstvo,
do tada prelijepo djetinstvo je pokvarilo pijanstvo.
A tada jednog dana sve se okrenulo u trenu,
smrdljiv i pijan ko i uvijek je odalamio ženu.
U trenu životne ljepote su zasjenile strahote,
crni oblak noćne more nam je prekrio živote.
Jebote svakoga je dana bilo gore i gore,
bili smo sluge što ga dvore,suza isplakali more,
sjećam se,oduvijek sam ga molio da je prestane dirat,
za mene kako tako lako,al za nju ču eksplodirat,
ponašao se prema nama kao prema stoci,
bili su bitni samo novci za dvije litre u boci,raspali!
Refren!
Dok su kasni noćni sati prokucavali kafićom,
jedan je čovjek srednje dobi piče ispijao sa mladićom.
Pozorno sjedeći je slušao i uživao u piču,
pa zatim kimnuo mladiču da nastavi svoju priču.
Pa reče najgore je bilo da me zatvori u ormar,
bijaše mal vjenčani dar,al vijekom trošan i star.
Nezgodom isti je ormar u kutu imao i rupu,
tu vidjeh jednom zgodom,kad je nogom njoj prelomio ruku.
Bio je jači čovjek građom pa je udarao snažno,
ali su njene suze s patnjom,njemu izgledale lažno.
Bilo je strašno kad se svijala dok je batine dobijala,
kad bi pitao bi pobijala onako prozirno se smijala.
Na početku je govorila da joj ništa ne čini,
a opet kasnije bi pričala da se uvijek izvini,ne brini.
Ljudi poput njega ispadnu dobri nakon svega,
volim i tebe i njega,na kraju ja sam mu žena!
Ne seri Tara,slušaj sada zbog čega braniš toga gada,
tuče te vuče oko kuče,uvijek je pijan ko klada!
Uvijek sam gledao iz ormara,Tara napravi nešto,
neznam za sebe,al za tebe ovo je postalo preteško.
Jebote ovaj ludi život,težak je priznaj i sama,cijenim te,
volim,ja postojim premda nisi mi mama.
Jebeš mu mater zovi plavce,neka ide od nas,
oj Tara dali čuješ glas,to ti je jedini spas.
Ovako uživao je u tome jako,mučit nas i tuči,
a kada nebi bilo nas,tad bi razbijao po kući!
Na dalje dani su prolazili ja sam završio školu,
polako ostavljao po strani da bih skupio lovu.
Utjehu našo u pištolju,ali da nevidi Tara,
istog zavukao sam sa gornje strane,u rupu od ormara.
Ubit ču gada kada tada,bar se neče vračat snovi,
vremena imam,ja ču čekat dok se sranje ne ponovi!
Refren!
Sinoć kasno sam se vračao čudno umoran od posla,
sjećam se padala je kiša,i svega bilo mi je dosta.
Kao uvijek ušao sam u kuću,pa zatvorio vrata,
rako si dobro još ga nema,bar do četiri sata.
Bitanga pije,kući nije,ustvari briga me di je.
Sigurno Tara kući plače,on se nekamo smije,
a tada učini mi se da sam čuo onu poznatu buku,
potiho čučnem u ormar,u kutu pogledam kroz rupu,mater mu glupu!
Iste sijene,jednake krvave scene,
tada je cijeli život poput munje proletio kroz mene.
Svi oni strahovi i patnje,filmovi negativne radnje,
slika po slika svakog lika,sve od prve do zadnje,nadalje
retorička pitanja lika koji za to ne mari,
u ime rođenog u štali,noćas ču skratiti scenari.
Život je dar al ne budali,kada mu baš ništa ne vrijedi,
ovo je zadnje mjesto radnje,a nek se tebi ispovijedi!
Tada sam uzeo pištolj,potrčao ušao u sobu,
opet je pio,proklet bio,a Tari sjebao nogu.
Mater ti jebem,slušaj konju,crkni,ovo ti je kraj,
odjebi,dabogda ti duša bila crnog pakla sjaj.
Pijem jer jučer mu se napokon osmjehnula smrt,
brijem,nitko ga neće htjeti naći,a zakopan je u vrt!
Boli me neka me zatvore,pritvore,spržu,uhite,
napokon sada kada gada nema,nek mi mašu oko kite.
Možda sada napokon pati,pa shvati kako god to hoćeš,
sad me prijavi ili zadavi,napravi od mene šta god očeš.
Od ormara stvori priču,od priče napravi stih,
pričaj ta šta si se utihnuo,frende šta si nešto tih.
Sad se opijam u kafiću,privodim kraju ovu priču…
…još nešto,hvala ti čovječe,stvarno hvala ti na piću,i zapamti ovu priču ma koliko bude stara,nek ovo ostane priča iz mog ormara!
Refren!
REFREN:
Zbog čega živjet sa srcem život ode za čas,
Zbog čega brinut za nešto što je prošlo kroz nas,
Priča iz moga ormara nije običan rep,
Ni igra bolesne mašte nju je smislio svijet!
- hvala MCX
Konobar može račun,
a…čekaj još ču jedno,
daj još jednu turu,možda vrijeme smiri buru!!
Danas bio sam tu unutra,i pio sam cijelog dana,
možda mi bude bolje,možda zacijeli rana.
Bude me glasovi plača,krvavih scena i slika,
zvukovi beskrajnih svađa,urlici vriska i krika.
Nastavljam,tražio sam razlog da se vratim u stvarnost,
spasim izgubljenu mladost,da zaboravim brutalnost,
al kako ući u krajnost a da nešto ne zasereš,
za sekundu jednu rundu cijeli svijet si okreneš,najebeš.
Jedan je čovijek do mene sjedio za šankom,
no on je imao nešto love,ja sam bio na tankom,
pa tako prišao sam čovjeku,i zahvalio na piću,
rekoh plati mi još jedno kompa ispričat ću ti priču.
Jesi li ikada čuo u trenu smiješak i plač,
jebote slušaj me dobro,ne pričam jebeni trač.
Grize me paklena istina,jede me osjećaj tuge,
opet otvorila se rana gladnim raljama cuge!Razradi…
Odrastao sam u malom domu obitelji jedne,
nikada nisu mogli imat djece pa su posvojili mene,dok krene.
Lagodan život, prelijepa kučica uz goru,
okrenula je lice,bajku pretvorila u moru.
Čvrsto zavukla se pod poru pa uništila carstvo,
do tada prelijepo djetinstvo je pokvarilo pijanstvo.
A tada jednog dana sve se okrenulo u trenu,
smrdljiv i pijan ko i uvijek je odalamio ženu.
U trenu životne ljepote su zasjenile strahote,
crni oblak noćne more nam je prekrio živote.
Jebote svakoga je dana bilo gore i gore,
bili smo sluge što ga dvore,suza isplakali more,
sjećam se,oduvijek sam ga molio da je prestane dirat,
za mene kako tako lako,al za nju ču eksplodirat,
ponašao se prema nama kao prema stoci,
bili su bitni samo novci za dvije litre u boci,raspali!
Refren!
Dok su kasni noćni sati prokucavali kafićom,
jedan je čovjek srednje dobi piče ispijao sa mladićom.
Pozorno sjedeći je slušao i uživao u piču,
pa zatim kimnuo mladiču da nastavi svoju priču.
Pa reče najgore je bilo da me zatvori u ormar,
bijaše mal vjenčani dar,al vijekom trošan i star.
Nezgodom isti je ormar u kutu imao i rupu,
tu vidjeh jednom zgodom,kad je nogom njoj prelomio ruku.
Bio je jači čovjek građom pa je udarao snažno,
ali su njene suze s patnjom,njemu izgledale lažno.
Bilo je strašno kad se svijala dok je batine dobijala,
kad bi pitao bi pobijala onako prozirno se smijala.
Na početku je govorila da joj ništa ne čini,
a opet kasnije bi pričala da se uvijek izvini,ne brini.
Ljudi poput njega ispadnu dobri nakon svega,
volim i tebe i njega,na kraju ja sam mu žena!
Ne seri Tara,slušaj sada zbog čega braniš toga gada,
tuče te vuče oko kuče,uvijek je pijan ko klada!
Uvijek sam gledao iz ormara,Tara napravi nešto,
neznam za sebe,al za tebe ovo je postalo preteško.
Jebote ovaj ludi život,težak je priznaj i sama,cijenim te,
volim,ja postojim premda nisi mi mama.
Jebeš mu mater zovi plavce,neka ide od nas,
oj Tara dali čuješ glas,to ti je jedini spas.
Ovako uživao je u tome jako,mučit nas i tuči,
a kada nebi bilo nas,tad bi razbijao po kući!
Na dalje dani su prolazili ja sam završio školu,
polako ostavljao po strani da bih skupio lovu.
Utjehu našo u pištolju,ali da nevidi Tara,
istog zavukao sam sa gornje strane,u rupu od ormara.
Ubit ču gada kada tada,bar se neče vračat snovi,
vremena imam,ja ču čekat dok se sranje ne ponovi!
Refren!
Sinoć kasno sam se vračao čudno umoran od posla,
sjećam se padala je kiša,i svega bilo mi je dosta.
Kao uvijek ušao sam u kuću,pa zatvorio vrata,
rako si dobro još ga nema,bar do četiri sata.
Bitanga pije,kući nije,ustvari briga me di je.
Sigurno Tara kući plače,on se nekamo smije,
a tada učini mi se da sam čuo onu poznatu buku,
potiho čučnem u ormar,u kutu pogledam kroz rupu,mater mu glupu!
Iste sijene,jednake krvave scene,
tada je cijeli život poput munje proletio kroz mene.
Svi oni strahovi i patnje,filmovi negativne radnje,
slika po slika svakog lika,sve od prve do zadnje,nadalje
retorička pitanja lika koji za to ne mari,
u ime rođenog u štali,noćas ču skratiti scenari.
Život je dar al ne budali,kada mu baš ništa ne vrijedi,
ovo je zadnje mjesto radnje,a nek se tebi ispovijedi!
Tada sam uzeo pištolj,potrčao ušao u sobu,
opet je pio,proklet bio,a Tari sjebao nogu.
Mater ti jebem,slušaj konju,crkni,ovo ti je kraj,
odjebi,dabogda ti duša bila crnog pakla sjaj.
Pijem jer jučer mu se napokon osmjehnula smrt,
brijem,nitko ga neće htjeti naći,a zakopan je u vrt!
Boli me neka me zatvore,pritvore,spržu,uhite,
napokon sada kada gada nema,nek mi mašu oko kite.
Možda sada napokon pati,pa shvati kako god to hoćeš,
sad me prijavi ili zadavi,napravi od mene šta god očeš.
Od ormara stvori priču,od priče napravi stih,
pričaj ta šta si se utihnuo,frende šta si nešto tih.
Sad se opijam u kafiću,privodim kraju ovu priču…
…još nešto,hvala ti čovječe,stvarno hvala ti na piću,i zapamti ovu priču ma koliko bude stara,nek ovo ostane priča iz mog ormara!
Refren!
REFREN:
Zbog čega živjet sa srcem život ode za čas,
Zbog čega brinut za nešto što je prošlo kroz nas,
Priča iz moga ormara nije običan rep,
Ni igra bolesne mašte nju je smislio svijet!
- hvala MCX
