Ibrica Jusić - Trubac sa Seine
Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdrzati mog'o.
Da mi oci ne sanjaju budne
Al' ne ropcem, sudbini velim: hvala;
Sto mojoj bijedi cudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.
Danas sam opet ruco samo caj
Al' vlazna blagost sja u mome oku.
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I ceznja preobrazava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine cujem Savu
I Tuskanac mi sumi iz aleja.
Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pesta, baca je Bec.
Ona je sva u crno zavijena
Ne cuje, majko, niko tvoju rijec!
Sumori, dise more, tece Drava,
A izmedju njih jedna zemlja spava.
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea!
O Boze, tu treba biti jak.
U tome svjetlu jos me vise boli
Rodene moje grude gusti mrak.
Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih
Slobodnu dusu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjede vlasi.
Ja zene nemam, a ni druga nemam.
Sto jos imadoh? Samo jezik svoj
U koji zivot svoga srca spremam.
Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnostvu
Daleko negdje sebi sticem ime
I muku mucim samca-dezertera,
Sto zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.
Pero, ta mala, ta obicna stvar
A kako ziva, kako puna snage.
Kad iz njeg' tece novih rijeci car
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
I sja i grije i vraca mi vjeru.
O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja majko, ti moja davnino
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju
I sav je ljubav, pobuna i zar.
Ja skoro prosjak duh slobode sirim
Pa i nem'o na svom grobu svijecu
Ja necu, necu da se smirim.
K'o svjezi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duse lijene,
Na otpor trubim, ja trubac sa Seine!
Sto mi je placa? Mrznja gmizavaca
Sto svoje blato lijepe o moj glas
Al' ja pred licem doma stojim vedar
Za hljeb slobode prilazem svoj klas.
Zar nije zlatan i bogat i jedar...
Zar nije zlatan i bogat i jedar...
- hvala brankolina
Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdrzati mog'o.
Da mi oci ne sanjaju budne
Al' ne ropcem, sudbini velim: hvala;
Sto mojoj bijedi cudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.
Danas sam opet ruco samo caj
Al' vlazna blagost sja u mome oku.
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I ceznja preobrazava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine cujem Savu
I Tuskanac mi sumi iz aleja.
Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pesta, baca je Bec.
Ona je sva u crno zavijena
Ne cuje, majko, niko tvoju rijec!
Sumori, dise more, tece Drava,
A izmedju njih jedna zemlja spava.
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea!
O Boze, tu treba biti jak.
U tome svjetlu jos me vise boli
Rodene moje grude gusti mrak.
Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih
Slobodnu dusu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjede vlasi.
Ja zene nemam, a ni druga nemam.
Sto jos imadoh? Samo jezik svoj
U koji zivot svoga srca spremam.
Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnostvu
Daleko negdje sebi sticem ime
I muku mucim samca-dezertera,
Sto zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.
Pero, ta mala, ta obicna stvar
A kako ziva, kako puna snage.
Kad iz njeg' tece novih rijeci car
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
I sja i grije i vraca mi vjeru.
O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja majko, ti moja davnino
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju
I sav je ljubav, pobuna i zar.
Ja skoro prosjak duh slobode sirim
Pa i nem'o na svom grobu svijecu
Ja necu, necu da se smirim.
K'o svjezi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duse lijene,
Na otpor trubim, ja trubac sa Seine!
Sto mi je placa? Mrznja gmizavaca
Sto svoje blato lijepe o moj glas
Al' ja pred licem doma stojim vedar
Za hljeb slobode prilazem svoj klas.
Zar nije zlatan i bogat i jedar...
Zar nije zlatan i bogat i jedar...
- hvala brankolina
