Anastasija - Premin [Pass Over]

Stojam, da ne bi dostojal pred ne znam čija,
čija vrata.
Ipak proveruvam, buden sum il’ sonuvam, sozercuvam ili prelestuvam,
koj đavol ke go znae...
I baram znak, tragi od stradanje, dali e ova zemjata po koja Toj nekoga čodeže.
Navistina li Go ubija onoj što gi izbra, što gi gi izvede niz pustina.
Zošto stojam skamenet i nemam takva sila?
Ne veruvam li dovolno il’ netočno sum svatil?
Od kade tie somne`i, od kade toj strav?
Dali ke mi otvori, dali ke me primi vnatre?
I Onoj od Kogo sum nema da dozvoli,
Onoj što me vozgubi nema da me ostavi sam sred šuma gusta od race što me grabaaat.
O, Bože, Gospodi, Slava Tebje!

Kako kedar razgranat, kako kipris izdignat.
Kako palma v gradina, kalinka vo Gadesa.
Kako smirna mirisav, trendafil vo Ierihon.
Kako sjajna maslina pokraj sini moriwa.
Kako mermer-planina srede pole vkotvena.
Kako krepost, tvrdina, od Tebe zakrilena.
Kako glasoj proročki, himni svetootečki.
Da viknam od glubini, da zapeam v pustini.
Kako kamen niz gora v ponor da se strkalam.
Kako potok planinski kon Tebe da pobrzam.
Kon Tebe da poitam Slava da Ti prinesam.