Drago Mlinarec - Biografija
Kantautor Drago Mlinarec (Zagreb, 1942.) bitno je obilježio hrvatsku rock glazbu kao njezin prvi uvjerljiv autorski glas. Započeo je u sastavu "Jutarnje zvijezde" (1962.) koji je potrajao četiri godine, do 1966. kada nastaje "Grupa 220" čije snimke čine zametak hrvatske rock diskografije u vrijeme naglašene dominacije zabavne i festivalske glazbe na tadašnjoj pop sceni. U izvornoj postavi Drago Mlinarec, vokal i gitara, Vojko Sabolović, vokal i gitara, Vojislav-Mišo Tatalović, bas gitara i Ranko Balen, bubnjevi, "Grupa 220" potkraj studenoga 1966. snima Mlinarčevu pjesmu "Osmijeh" koju Radio Zagreb promovira u hit čiji masovni odjek pobuđuje zanimanje tadašnjeg "Jugotona", te u ožujku 1967. izlazi njezina prva EP ploča. Osim "Osmijeha" - trajnog znaka raspoznavanja Mlinarčeva opusa – na nju su uvrštene još dvije skladbe, "Grad" i "Uvijek kad ostanem sam" koje ostaju standardima njegova repertoara. U svibnju 1968. "Grupi 220" pridružuje se klavijaturist Branimir Živković, a u ljeto te godine, na festivalu u Splitu, ostvaruje suradnju s Arsenom Dedićem u skladbi "Razgovaram s morem" koja je pionirski primjer uvođenja etno elemenata (dalmatinske Zagore) u domaću pop/rock glazbu. U studenome 1968. "Grupa 220" objavljuje LP "Naši dani" koji je odavno stekao zasluženi status antologijskog, prvog autorskog izdanja toga formata u rock glazbi bivše države, ali i "prvog ozbiljnijeg stvaralačkog pokušaja dužeg daha na domaćoj rock sceni" (Darko Glavan).
Nakon stanke zbog odsluženja vojnog roka (1968-1970.), Drago Mlinarec vraća se 1971. novom postavom "Grupe 220", no prvim albumom pod vlastitim imenom, "A ti se ne daj", odlučuje se za samostalni rad što je, s obzirom na njegove kantautorske ambicije nadahnute najboljim autorskim doprinosima svjetskog rocka, bio očekivan sljedeći korak. Drugi, vrlo zapažen solo album "Pjesme s planine" (1972.) također snima s ritam sekcijom (Nenad Zubak, bas gitara, Ivan-Piko Stančić, bubnjevi) obnovljene "Grupe 220", a na LP ploči "Rođenje" (1975.) započinje suradnju s klavijaturistom Nevenom Frangešom i skupinom vodećih zagrebačkih rock-glazbenika 70-ih koja će se nastaviti na albumima "Negdje postoji netko" (1977.) i "Sve je u redu" (1978.)
Tijekom 70-ih Drago Mlinarec bio je jedan od najangažiranijih pojedinačnih "aktivista" rock scene toga desetljeća, sudjelujući na prvim izdanjima Boom festivala, brojnim samostalnim i kolektivnim koncertima (npr. s "Yu jazz-rock selekcijom"), ali i kao autor glazbe u različitim kazališnim produkcijama ("Bajka o kneževiću Sveboru", "Život je san", "Hvarkinja", "Vrtuljak ljubavi", "Robinja", "Pozdravi", "Klitemnestra", "Kako je Odisej susreo Kiklopa", "Arlechinno"...). S kazališnom skupinom "Pozdravi" često je gostovao na scenama tadašnje Jugoslavije, europskih i južnoameričkih zemalja, kombinirajući uloge kazalištarca i rock trubadura. LP "Tako lako" (1979.) snima u Švedskoj s producentom/multiinstrumentalistom Tinniejem Vargom, s kojim je realizirao i osobnu antologiju novih verzija ranije objavljenih skladbi "Sabrano" (1980.) te album "Pomaknuto" (1983.). Glazbeničku vitalnost u ozračju zagrebačkog "novog vala" pokazao je kao producent prvog albuma "Azre" (1980.) i suradnjom s trijom "Le Cinema" (od 1986.). Vjesnikova nagrada za glazbu "Josip Štolcer Slavenski" Dragi Mlinarcu (1987.) koincidirala je s obljetničkim koncertom "Grupe 220" u povodu 20. godišnjice rada na zagrebačkom Vrbiku i objavljivanjem LP kompilacije "Originali 1967/68".
Godine 1994. objavio je kazetu "Analog", a dvije godine kasnije prvu CD retrospektivu "Krhotine" koja je 1997. nagrađena Porinom. Nagrada "Stari mačak" za "seniorski" doprinos hrvatskoj rock glazbi pripala mu je 1998. Songovima i glazbom sudjelovao je u igranim (od "Protesta" Fadila Hadžiča 1967. do "Blagajnica ide na more" Dalibora Matanića, 2000.) i dokumentarnim filmovima i radio dramama, producent je i snimatelj, imao je dvije izložbe slika, 2002. objavljena mu je knjiga "Drago Mlinarec: Pjesme".
Opus Drage Mlinarca osigurao je hrvatskoj rock glazbi trajan i presudan biljeg izvornosti ne samo u godinama afirmacije njezina prava glasa, nego i u razdoblju kada je, zahvaljujući i Mlinarčevim kantautorskim i diskografskim istupima, već postala sastavnim dijelom naše glazbene scene.
Kantautor Drago Mlinarec (Zagreb, 1942.) bitno je obilježio hrvatsku rock glazbu kao njezin prvi uvjerljiv autorski glas. Započeo je u sastavu "Jutarnje zvijezde" (1962.) koji je potrajao četiri godine, do 1966. kada nastaje "Grupa 220" čije snimke čine zametak hrvatske rock diskografije u vrijeme naglašene dominacije zabavne i festivalske glazbe na tadašnjoj pop sceni. U izvornoj postavi Drago Mlinarec, vokal i gitara, Vojko Sabolović, vokal i gitara, Vojislav-Mišo Tatalović, bas gitara i Ranko Balen, bubnjevi, "Grupa 220" potkraj studenoga 1966. snima Mlinarčevu pjesmu "Osmijeh" koju Radio Zagreb promovira u hit čiji masovni odjek pobuđuje zanimanje tadašnjeg "Jugotona", te u ožujku 1967. izlazi njezina prva EP ploča. Osim "Osmijeha" - trajnog znaka raspoznavanja Mlinarčeva opusa – na nju su uvrštene još dvije skladbe, "Grad" i "Uvijek kad ostanem sam" koje ostaju standardima njegova repertoara. U svibnju 1968. "Grupi 220" pridružuje se klavijaturist Branimir Živković, a u ljeto te godine, na festivalu u Splitu, ostvaruje suradnju s Arsenom Dedićem u skladbi "Razgovaram s morem" koja je pionirski primjer uvođenja etno elemenata (dalmatinske Zagore) u domaću pop/rock glazbu. U studenome 1968. "Grupa 220" objavljuje LP "Naši dani" koji je odavno stekao zasluženi status antologijskog, prvog autorskog izdanja toga formata u rock glazbi bivše države, ali i "prvog ozbiljnijeg stvaralačkog pokušaja dužeg daha na domaćoj rock sceni" (Darko Glavan).
Nakon stanke zbog odsluženja vojnog roka (1968-1970.), Drago Mlinarec vraća se 1971. novom postavom "Grupe 220", no prvim albumom pod vlastitim imenom, "A ti se ne daj", odlučuje se za samostalni rad što je, s obzirom na njegove kantautorske ambicije nadahnute najboljim autorskim doprinosima svjetskog rocka, bio očekivan sljedeći korak. Drugi, vrlo zapažen solo album "Pjesme s planine" (1972.) također snima s ritam sekcijom (Nenad Zubak, bas gitara, Ivan-Piko Stančić, bubnjevi) obnovljene "Grupe 220", a na LP ploči "Rođenje" (1975.) započinje suradnju s klavijaturistom Nevenom Frangešom i skupinom vodećih zagrebačkih rock-glazbenika 70-ih koja će se nastaviti na albumima "Negdje postoji netko" (1977.) i "Sve je u redu" (1978.)
Tijekom 70-ih Drago Mlinarec bio je jedan od najangažiranijih pojedinačnih "aktivista" rock scene toga desetljeća, sudjelujući na prvim izdanjima Boom festivala, brojnim samostalnim i kolektivnim koncertima (npr. s "Yu jazz-rock selekcijom"), ali i kao autor glazbe u različitim kazališnim produkcijama ("Bajka o kneževiću Sveboru", "Život je san", "Hvarkinja", "Vrtuljak ljubavi", "Robinja", "Pozdravi", "Klitemnestra", "Kako je Odisej susreo Kiklopa", "Arlechinno"...). S kazališnom skupinom "Pozdravi" često je gostovao na scenama tadašnje Jugoslavije, europskih i južnoameričkih zemalja, kombinirajući uloge kazalištarca i rock trubadura. LP "Tako lako" (1979.) snima u Švedskoj s producentom/multiinstrumentalistom Tinniejem Vargom, s kojim je realizirao i osobnu antologiju novih verzija ranije objavljenih skladbi "Sabrano" (1980.) te album "Pomaknuto" (1983.). Glazbeničku vitalnost u ozračju zagrebačkog "novog vala" pokazao je kao producent prvog albuma "Azre" (1980.) i suradnjom s trijom "Le Cinema" (od 1986.). Vjesnikova nagrada za glazbu "Josip Štolcer Slavenski" Dragi Mlinarcu (1987.) koincidirala je s obljetničkim koncertom "Grupe 220" u povodu 20. godišnjice rada na zagrebačkom Vrbiku i objavljivanjem LP kompilacije "Originali 1967/68".
Godine 1994. objavio je kazetu "Analog", a dvije godine kasnije prvu CD retrospektivu "Krhotine" koja je 1997. nagrađena Porinom. Nagrada "Stari mačak" za "seniorski" doprinos hrvatskoj rock glazbi pripala mu je 1998. Songovima i glazbom sudjelovao je u igranim (od "Protesta" Fadila Hadžiča 1967. do "Blagajnica ide na more" Dalibora Matanića, 2000.) i dokumentarnim filmovima i radio dramama, producent je i snimatelj, imao je dvije izložbe slika, 2002. objavljena mu je knjiga "Drago Mlinarec: Pjesme".
Opus Drage Mlinarca osigurao je hrvatskoj rock glazbi trajan i presudan biljeg izvornosti ne samo u godinama afirmacije njezina prava glasa, nego i u razdoblju kada je, zahvaljujući i Mlinarčevim kantautorskim i diskografskim istupima, već postala sastavnim dijelom naše glazbene scene.