Zlatni Dukati - Biografija
"Zlatni dukati”, danas “Najbolji hrvatski tamburaši“ su tamburaška skupina koja djeluje, od sada već daleke, 1983.g. kada se pojavljuju na tadašnjoj glazbenoj sceni s albumom “Ni sokaci nisu što su nekad bili” (danas se taj album smatra tzv. "nultim albumom") u izdanju tadašnjeg “Jugotona” a u slijedećem sastavu:
Zoran Bucković - prim
Stanko Šarić - basprim
Zdravko Šljivac - basprim
Željko Miloš (Jinx) - čelo
Mario Pleše - kontra
Mato Lukačević - bas
Marijan Majdak - vokalni solist
U ovom sastavu grupa djeluje kratko vrijeme, tek jednu sezonu, da bi dvojica članova tadašnje ekipe, Mato Lukačević i Stanko Šarić, nastavili nastupati pod imenom “Zlatni dukati” udruživši se sa skupinom tamburaša iz svog rodnog mjesta Štitar. Predvođeni Šimom Dominkovićem, ekipa u sastavu: Andrija Miličić, Mato Miličić, Mirko Gašparović, Josip Dominković, Mato Lukačević i Stanko Šarić, a nešto kasnije im se pridružuje i Hrvoje Majić (sada pokojni) u narednih nekoliko godina, nastupaju u okolici Županje tj. na prostoru istočne Slavonije sve do 1985.g. kada se ekipa razilazi zbog nesuglasica. Godinu dana kasnije Mato Lukačević u suradnji sa Stjepanom Bogutovcem - Stipom ponovno okuplja ekipu u sastavu:
Petar Nikolić - violina
Hrvoje Majić - prim
Mirko Gašparović - basprim
Stjepan Bogutovac - basprim
Mato Miličić (Pišta) - kontra
Mato Lukačević - bas
Ovaj sastav također nastupa u županjskom kraju, a posebno je bio značajan stalni angažman u taverni restorana “Kristal” gdje sastav nastupa 86./87.g. Krajem 86.g. u sastav ponovno ulazi Stanko Šarić, a iz sastava izlazi Petar Nikolić, te se u ljeto 87.g. kreće u nastupe diljem cijele Hrvatske uz pomoć tadašnje glazbene agencije “Lira” iz Čakovca. Iste godine se dogovara suradnja s kompozitorom Josipom Ivankovićem, a rezultat je bio album “Nek zvone tambure” koji izlazi na tržište 1988.g. Nakon neslaganja s načinom na koji se surađuje s Josipom Ivankovićem, negdje u lipnju 1988.g. iz grupe odlazi Stjepan Bogutovac, a preostala petorka nastavlja, uglavnom plodnu, suradnju s Josipom Ivankovićem iz koje je proizašao niz albuma.
Na turneji u organizaciji HBZ-e iz Amerike rađa se ideja za snimanjem albuma s domoljubnim pjesmama “Hrvatska pjesmarica”, koji puno pridonosi popularizaciji sastava i tamburaške glazbe uopće, što je ujedno bio i velik doprinos grupe u oslobađanju nacionalnog duha te razvoju i uspostavljanju demokratskih odnosa u tadašnjoj socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Nakon velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, 1991.g. sastav i dalje djeluje na nacionalnoj liniji te snima tzv. ratne pjesme, tj. album “U meni Hrvatska” koji je po mišljenju vojnih stručnjaka u to vrijeme djelovao poput “topovskih bitnica” i hrabrio nenaoružane hrvatske ljude. Uspješna suradnja s Josipom Ivankovićem okončava se 1996.g. nakon sve učestalijih razmirica i sukobljavanja koje još uvijek čekaju na sudski epilog uslijed brojnih, a po našem mišljenju nerealnih, tužbi i zahtjeva od strane Josipa Ivankovića, zbog kojih grupa, 1997.g. po prijedlogu “Croatia Recordsa”, mijenja ime u “Najbolji hrvatski tamburaši”. Unatoč toj činjenici sastav i dalje nastavlja s radom i to uspješno, rezultat čega su i sljedeća izdanja: “Vranac” (tada se još zovemo “Zlatni dukati”), “Nek me pamte gradovi”, “Hrvatske pjesme iz Bosne i Hercegovine”, “Sedam dana”, “Divne godine”, “Tamburica od javora suva“, “Sretan Božić”, “Nostalgija” te najnoviji album “Slavonijo, biseru Hrvatske”. 1999.g. grupu pogađa tragičan događaj, smrt dugogodišnjeg primaša Hrvoja Majića koji iz nepoznatih razloga, nenadano, okončava život suicidom, što je bilo tragično i šokantno saznanje, ne samo za članove sastava i obitelj, nego i za svekoliku hrvatsku javnost. Nakon ovog nemilog događaja preostali članovi sastava, svjesni nepovratnog gubitka, ipak nalaze snagu i nastavljaju s radom. Na mjesto pokojnog Hrvoja Majića u grupu dolazi talentirani glazbenik Denis Špegelj iz Virovitice, te svojim predanim radom i mladošću unosi svježinu u ovaj legendarni sastav. On zamjenjuje pokojnog Hrvoja Majića od albuma “Sedam dana”. U lipnju 2006.g. u sastav ulazi novi član Krunoslav Golubičić, izvrstan instrumentalist koji svira čelo. Trenutno sastav “Najbolji hrvatski tamburaši” izgleda ovako:
Stanko Šarić - basprim
Denis Špegelj - prim
Mirko Gašparović - basprim
Krunoslav Golubičić - čelo
Mato Miličić (Pišta) - kontra
Mato Lukačević - bas
U srpnju 2007.g. sastav je proslavio 20 godina uspješnog rada i karijere obogaćene brojnim hitovima. S tom velikom obljetnicom poklopio se i izlazak dvije zlatne kolekcije koje sadrže presjek našeg dosadašnjeg djelovanja.
"Zlatni dukati”, danas “Najbolji hrvatski tamburaši“ su tamburaška skupina koja djeluje, od sada već daleke, 1983.g. kada se pojavljuju na tadašnjoj glazbenoj sceni s albumom “Ni sokaci nisu što su nekad bili” (danas se taj album smatra tzv. "nultim albumom") u izdanju tadašnjeg “Jugotona” a u slijedećem sastavu:
Zoran Bucković - prim
Stanko Šarić - basprim
Zdravko Šljivac - basprim
Željko Miloš (Jinx) - čelo
Mario Pleše - kontra
Mato Lukačević - bas
Marijan Majdak - vokalni solist
U ovom sastavu grupa djeluje kratko vrijeme, tek jednu sezonu, da bi dvojica članova tadašnje ekipe, Mato Lukačević i Stanko Šarić, nastavili nastupati pod imenom “Zlatni dukati” udruživši se sa skupinom tamburaša iz svog rodnog mjesta Štitar. Predvođeni Šimom Dominkovićem, ekipa u sastavu: Andrija Miličić, Mato Miličić, Mirko Gašparović, Josip Dominković, Mato Lukačević i Stanko Šarić, a nešto kasnije im se pridružuje i Hrvoje Majić (sada pokojni) u narednih nekoliko godina, nastupaju u okolici Županje tj. na prostoru istočne Slavonije sve do 1985.g. kada se ekipa razilazi zbog nesuglasica. Godinu dana kasnije Mato Lukačević u suradnji sa Stjepanom Bogutovcem - Stipom ponovno okuplja ekipu u sastavu:
Petar Nikolić - violina
Hrvoje Majić - prim
Mirko Gašparović - basprim
Stjepan Bogutovac - basprim
Mato Miličić (Pišta) - kontra
Mato Lukačević - bas
Ovaj sastav također nastupa u županjskom kraju, a posebno je bio značajan stalni angažman u taverni restorana “Kristal” gdje sastav nastupa 86./87.g. Krajem 86.g. u sastav ponovno ulazi Stanko Šarić, a iz sastava izlazi Petar Nikolić, te se u ljeto 87.g. kreće u nastupe diljem cijele Hrvatske uz pomoć tadašnje glazbene agencije “Lira” iz Čakovca. Iste godine se dogovara suradnja s kompozitorom Josipom Ivankovićem, a rezultat je bio album “Nek zvone tambure” koji izlazi na tržište 1988.g. Nakon neslaganja s načinom na koji se surađuje s Josipom Ivankovićem, negdje u lipnju 1988.g. iz grupe odlazi Stjepan Bogutovac, a preostala petorka nastavlja, uglavnom plodnu, suradnju s Josipom Ivankovićem iz koje je proizašao niz albuma.
Na turneji u organizaciji HBZ-e iz Amerike rađa se ideja za snimanjem albuma s domoljubnim pjesmama “Hrvatska pjesmarica”, koji puno pridonosi popularizaciji sastava i tamburaške glazbe uopće, što je ujedno bio i velik doprinos grupe u oslobađanju nacionalnog duha te razvoju i uspostavljanju demokratskih odnosa u tadašnjoj socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Nakon velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, 1991.g. sastav i dalje djeluje na nacionalnoj liniji te snima tzv. ratne pjesme, tj. album “U meni Hrvatska” koji je po mišljenju vojnih stručnjaka u to vrijeme djelovao poput “topovskih bitnica” i hrabrio nenaoružane hrvatske ljude. Uspješna suradnja s Josipom Ivankovićem okončava se 1996.g. nakon sve učestalijih razmirica i sukobljavanja koje još uvijek čekaju na sudski epilog uslijed brojnih, a po našem mišljenju nerealnih, tužbi i zahtjeva od strane Josipa Ivankovića, zbog kojih grupa, 1997.g. po prijedlogu “Croatia Recordsa”, mijenja ime u “Najbolji hrvatski tamburaši”. Unatoč toj činjenici sastav i dalje nastavlja s radom i to uspješno, rezultat čega su i sljedeća izdanja: “Vranac” (tada se još zovemo “Zlatni dukati”), “Nek me pamte gradovi”, “Hrvatske pjesme iz Bosne i Hercegovine”, “Sedam dana”, “Divne godine”, “Tamburica od javora suva“, “Sretan Božić”, “Nostalgija” te najnoviji album “Slavonijo, biseru Hrvatske”. 1999.g. grupu pogađa tragičan događaj, smrt dugogodišnjeg primaša Hrvoja Majića koji iz nepoznatih razloga, nenadano, okončava život suicidom, što je bilo tragično i šokantno saznanje, ne samo za članove sastava i obitelj, nego i za svekoliku hrvatsku javnost. Nakon ovog nemilog događaja preostali članovi sastava, svjesni nepovratnog gubitka, ipak nalaze snagu i nastavljaju s radom. Na mjesto pokojnog Hrvoja Majića u grupu dolazi talentirani glazbenik Denis Špegelj iz Virovitice, te svojim predanim radom i mladošću unosi svježinu u ovaj legendarni sastav. On zamjenjuje pokojnog Hrvoja Majića od albuma “Sedam dana”. U lipnju 2006.g. u sastav ulazi novi član Krunoslav Golubičić, izvrstan instrumentalist koji svira čelo. Trenutno sastav “Najbolji hrvatski tamburaši” izgleda ovako:
Stanko Šarić - basprim
Denis Špegelj - prim
Mirko Gašparović - basprim
Krunoslav Golubičić - čelo
Mato Miličić (Pišta) - kontra
Mato Lukačević - bas
U srpnju 2007.g. sastav je proslavio 20 godina uspješnog rada i karijere obogaćene brojnim hitovima. S tom velikom obljetnicom poklopio se i izlazak dvije zlatne kolekcije koje sadrže presjek našeg dosadašnjeg djelovanja.