Svaštara Muzika: Josipa Lisac biografija

Slova i opcije

A	B	C	D	E	F	G
H	I	J	K	L	M	N
O	P	Q	R	S	T	U
V	W	X	Y	Z	#

Uvod Biografija Tekstovi Komentari o izvođaču Lista albuma

Prijavite grešku

Josipa Lisac - Biografija

Desila se na planeti Zemlji 1950. godine, negde oko 45-e paralele (sev. geo. širine) i 16-og meridijana, što će reći - u Zagrebu, Hrvatska. Raspored zvezda toga dana kaže - u znaku Vodolije.

Kao dete izuzetnog muzičkog talenta, već u 10. godini postaje članica Zbora Hrvatske radio-televizije. Pevajući ozbiljni muzički repertoar – od stare sakralne, preko klasične i moderne avangardne, sve do etno-tradicionalne muzike, stiče svoje prvo, a zatim i sve bogatije muzičko obrazovanje.
1961. godine njihov hor osvaja GRAND PRIX na takmičenju u Francuskoj, kao najbolji dečji hor na svetu. Iako je odgajana na Monteverdiju, Bachu, Beethowenu, Brittenu, Josipa vrlo brzo pokazuje svoje pravo zanimanje za rock muziku, i 1967. postaje lead-vokal popularne rock grupe "O'Hara", a zatim vokalno-instrumentalnog sastava "Zlatni akordi", nakon fuzije sa sastavom “O’Hara”. Grupu su činili: Frano Parać – kompozitor (orgulje, klavir, vokal), Vlado Delač (solo gitara, vokal), Ivica Mikšić – Ico (ritam gitara, vokal), Zlatko Mikšić – Fuma (bas gitara), Željko Marinac – Mačor (bubnjevi) i Josipa Lisac (vokalni solista).
Već prvo pojavljivanje u javnosti, izaziva pravu senzaciju kod široke publike: u njenom pevanju sublimira se sve ono najbolje iz najrazličitijih muzičkih žanrova, a već prvi festivalski nastup, na najvećem festivalu zabavne muzike za ono vreme – Opatijskom festivalu, najavljuje dolazak i pojavu izuzetne pevačke jedinstvenosti na ondašnju jugoslovensku muzičku scenu.
Ne samo svojim fascinantnim glasom i originalnim interpretacijama, već jednako i svojom jedinstvenom i intrigantnom pojavom, Josipa Lisac ubrzo postaje unikatna i neponovljiva zvezda rock muzike. Razvijajući se i idući uporno dalje protiv svih uobičajenih struja, ona razvija svoj jedinstveni stil muzičkog izražavanja. Odabire znatno teži, ali tim temeljitiji i vredniji put svojoj karijeri.
Poznanstvo, prijateljstvo i ljubav s popularnim rock'n'roll pevačem i kompozitorom, Karlom Metikošem, potpuno zaokružuje njen muzički i životni put. Metikoševo iskustvo i snažna autorska jedinstvenost, uobličava Josipu Lisac kao jedinstvenu umetnicu i ženu.
Njihov prvi zajednički LP album iz 1973. godine, "Dnevnik jedne ljubavi", ostaje do današnjeg dana jedan od najboljih konceptualnih rock ostvarenja, antologijom hrvatske diskografije.

Zajedno ostvaruju oko 13 LP albuma i CD-a, s autorskim i producentskim pečatom Karla Metikoša. Smenjuju se albumi: "Hir, hir, hir", "Lisica", "Hoću samo tebe"... Žive hitovi: "O jednoj mladosti", "Magla", "Hir, hir, hir", "Danas sam luda", "Dok razmišljam o nama", "Na, na, na, na", "Ja bolujem"...
Uskoro Josipa Lisac dokazuje svoj višestruki talenat vrlo zapaženom i zahtevnom ulogom devojke Jane, u prvoj hrvatskoj rock operi, autora Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske: "Gubec-Beg", koja je izvedena 1975. godine. Najpoznatija i najizvođenija arija iz ove rock opere, postaje "Ave Maria", koja je do danas neizostavni deo njenog koncertnog repertoara.
Tokom 1976. godine snima i jazz album sa velikanima svetskog jazza (Ernie Wilkins, Clark Terry, Johnny Basso...), pod naslovom "Josipa Lisac & B.P. Convention Big Band International", a u produkciji Boška Petrovića i Karla Metikoša. Zatim sa Karlom odlazi na tri godine u SAD, gde snima i sarađuje s vrhunskim američkim muzičarima (Ira Newborn, Paulinho da Costa, Joel Peskin i dr.); plod ove saradnje je album "Made in USA", snimljen 1979. na srpsko-hrvatskom i engleskom jeziku, u studiju 55 u Los Angelesu i Sounds Good Recordings.
Po povratku u domovinu, njena karijera je na svom vrhuncu; učestvuje u dva američka filma "Lost Hero" s Richardom Chamberlainom i "Dirty dozen"... slede pozivi u mnoge pozorišne predstave (Slovenija, Hrvatska i dr.), na mnoge koncertne turneje i snimanja. Višestruka je dobitnica nagrade "Vokal godine", diskografske nagrade Porin i brojnih drugih nagrada.

Sama o sebi kaže da se užasava prosečnosti i banalnosti i čitav njen život posvećen je iznalaženju novih, originalnih, često i šokantnih rešenja, što je uvek i na svakom mestu čini atraktivnom, zanimljivom i provokativnom... Njena karakteristika u jednoj rečenici glasi: Josipa Lisac nije kao drugi...
Iznenadna smrt Karla Metikoša 10.12.1991., kao i turbulentan početak devedesetih, bitno menjaju kontekst njenog rada. Kroz godine koje slede priređuje niz koncerata posvećenih Karlu, čija se tradicija održavanja nastavila do danas.
Prvi takav koncert, naslovljen "Ritam kiše", po hitu Matta Collinsa (Karla Metikoša) iz 1963., održan je na prvu godišnjicu njegove smrti, 1992. godine, u dvorani "Istra" (ZKM). Ovaj projekat svojevrsnog Karlofesta, je uključio tačno pedesetak umetnika, što je bio presedan na dotadašnjoj hrvatskoj muzičkoj sceni. Vrlo šarolika generacijska struktura muzičara okupljenih na koncertu – od Arsena, 4M, Crvenih koralja, do Nene Belana, Dina Dvornika i Psihomodopopa – potvrdila je Karlovu sveprisutnost u hrvatskoj muzici, prvo kao pevača i rock'n'roll pionira, a zatim kao pop kompozitora i producenta. Zvučni zapis sa ovog koncerta, objavljen je 1994. godine na albumu "Ritam kiše", a godinu dana kasnije osvaja Porina za najbolji kompilacijski album izvan klasične muzike.
Ali, već sledeći Porin, koji se našao u Josipinim rukama 1996. godine, za album "Koncert u čast Karla Metikoša", "slamao je zrake" obojene klasičnom muzikom. Naime, njena prva saradnja sa maestrom Igorom Kuljerićem, Simfonijskim orkestrom i horom HRT-a, u decembru 1994., iznedrila je sasvim nove orkestracije, i udahnula novi život "Janinom ludilu", "Magli" ili "Hazarderu".
Njihova saradnja se nastavlja 1997., kada zajedno rade na koncertnoj obradi rock-opere "Gubec beg". Ovaj projekat, realiziovan kao svojevrsni spoj muzičkog i glumačkog, na pozornicu "Lisinskog" doveo je i Dadu Topića, Massima Savića, Tonija Cetinskog, Anju Šovagović-Despot, Dragana Despota i Filipa Šovagovića.
Zbog svog originalnog i uvek novog konceptualnog osmišljavanja svakog koncerta, Josipa još jednom menja formu muzičkog izraza. Sa istim povodom, u sećanje na Karla i njegovo delo, 2001. godine, na desetu godišnjicu njegove smrti, uz deset sveća na bini, ponovo nastupa u "Lisinskom", ovoga put – uz band muzičara mlađe generacije (Gojko Tomljanović - klavijature, klavir, orgulje; Josip Grah - truba, harmonika; Borna Šercar - bubnjevi, udaraljke; Davor Ivelić - bas gitara; Robert Vnuk - gitara). Deo zvučnog zapisa sa ovog koncerta, zajedno sa delovimaa koncertnih zapisa sa ljubljanskih Križanki i mariborskog Lent festivala, objavljen je 2002. godine, na dvostrukom CD izdanju "Josipa Lisac LIVE".
Ova tradicionalna koncertna poslastica, ne menjajući povod, još jednom je promenila koncept - 8. februara 2005. na daskama HNK u Zagrebu, ponovo uz Simfonijski orkestar i hor HRT-a, a pod dirigentskom palicom maestra Tončija Bilića, Josipa, uz arije iz "Gubec bega", izvodi i songove iz svetski poznatih mjuzikala. Tom prilikom, izvela je i dela nekih od najznačajnijih muzičara ovog žanra: S. Sondheima, K. Weilla, L. Bernsteina i dr.
Sledeći koncert za Karla, ovaj put i službeno nazvan 'koncert ljubavi', održan je u istom prostoru (3. decembra 2006.), ali u znatno drugačijem obliku. Uz pomoć jedne od najistaknutijih hrvatskih pozorišnih redateljki mlađe generacije, Dore Ruždjak-Podolski, Josipa je svoje pesme ogrnula u ruho četiri godišnja doba, smestivši ih tako u kontekst proleća, leta, jeseni i zime, što je ujedno poslužilo i kao okosnica za Josipinu i celokupnu scensku inkarnaciju ove predivne večeri. Zvuci uvodne 'Ave Marie' otpevane uz diskretno svetlo sveća i dašak dima, kao i sasvim intimno izvođenje pesme 'Posve slobodna', čiji je učinak na pozornici dodatno ojačan prikladnim visećim lampionima koji su stvorili oreol Lorcine Andaluzije, predstavljaju samo neka od poglavlja u dnevniku koji su Josipa, Karlo i njihova publika složno i jedinstveno ispisali i tokom ovog susreta. Ljubav, kao glavni i stalni pokretač ovog i sličnih koncerata, najbolje se mogla osetiti u pismu Karlu kojeg je Josipa tom prilikom pročitala njemu i publici, a kojeg je prema njenim zamislima napisala spisateljica Romana Brolih. U njemu je Josipa dotakla prošlost, osvrnula se na sopstvenu i našu sadašnjost, usudila se da nasluti i pokoju mrvicu budućnost. Celo veče se ukratko ogleda u izgovorenim rečima: "Ne moraš hodati uz mene da bi im bio blizu. Dovoljna je glazba, ona ih sretnima čini. Ona je njihovo svjetlo. I kada ih iznevjeri život, u njoj prepoznaju splav. Ne treba im objašnjavati ništa, a najmanje ljubav. Ti si ja. Ja sam ti. Ti i ja smo mi. Mi smo ja. A ti si mi."
Ne odstupajući od tradicije priređivanja koncerata u sećanje na Karla Metikoša i njegovo delo, Josipa, progovarajući kroz muziku, prenosi poruke ljubavi i poručuje – “ne zaboravljajte svoje ljude". Dela koja su nam iza nekog ostala, ukoliko su kvalitetna, inspirišu na dalji razvoj i stvaranje. Negujući postojeće, Josipa svaki novi dan tretira kao novu borbu u kojoj je uvek potrebno krenuti ispočetka. Ali, istovremeno se i raduje tom novom danu, jer on, uz izazove, donosi i nove prilike ili ukazuje na neotkrivene svetove.

Jedan od, sigurno ne do kraja, otkrivenih svetova, za Josipu je bio teatar. U 1994. goini upoznaje ga bolje, kroz vrlo uspešno gostovanje u teatru "Koreodrama" u Sloveniji u predstavi "Suzna Maria Sirakuška" koju je napisao i postavio D.Z. Frey. Po drugi put u istom teatru nastupa 1997. godine u predstavi "Schizophrenia" istog autora, s kojom je gostovala i na Evropskom festivalu teatra. Deceniju kasnije, u avgustu 2007. god, ponovo ima prilike da se druži sa glumačkim svetom učestvujući u predstavi "Pijana noć 1918." Ulysses teatra na Brijunima. To je dramatizacija Krležine novele "Pijana novembarska noć 1918.", koju potpisuju Tena i Ivo Štivčić, a u režiji Lenke Udovički. Dobre kritike glumačkih i rediteljskog ostvarenja potvrđuju rasprodate dvorane prilikom gostovanja "Pijane noći" na BITEF festivalu (Beogradski internacionalni teatarski festival) krajem septembra 2007. kao i nagrada beogradske publike.
1997. godine na 8 CD/MC-a izlazi "Josipa Lisac - Antologija", sa materijalima i albumima od 1967.-1997., jedan od prvih poduhvata ovakve vrste u hrvatskoj diskografiji. Sledeći presek kroz Josipinu karijeru, naglašavajući hitove, Croatia Records izdaje deset godina kasnije (2007. g.) u okviru Platinum kolekcije. Tako na dvostrukom CD izdanju izlazi "Josipa Lisac Platinum" sa ukupno 31-im originalnim snimkom.

Njen poslednji studijski album, simboličkog naslova "Život", iz 2000. godine, obeležio je savremen zvuk i koketiranje sa elektronikom, zahvaljujući saradnji sa svestranim producentom i aranžerom, Gojkom Tomljanovićem. Nekoliko pesama, s ovog albuma, prethodno su promovisane na festivalima, poput Melodija hrvatskog Jadrana, splitskog festivala i zadarskom festivalu. Posle 13 godina izdavačke pauze (od albuma Boginja 1987.), promovše album "Život" na koncertu za Karla, u decembru 2000. godine. Čini to u zagrebačkom pozorištu "Komedija", na istoj pozornici, gde je gotovo tri decenije ranije (1973.), promovisala svoj studijski prvenac – antologijski album, "Dnevnik jedne ljubavi".

Kada je, nedavno, priređivanje koncerata "U čast..." postalo praksa i drugim umetnicima Hrvatske, Josipa, gostujući na istima, potvrđuje posebnost svog pristupa svakom pojedinačnom nastupu. Izlazi s obradama pesama - na Koncertu u čast pesmama A. Dedića (Opatija, 2003.), izvodi obrađenu "Što me čini sretnom" (s kojom je debitovala, kao vokalni solista, na Opatijskom festivalu 1968.), i radi remake "Oluje" povodom Koncerta posvećenog pesmama Zdenka Runjića (Opatija, 2004.)
Iduća, 2005. godina, iznedrila je još jednu obradu, na koncertu u Zagrebu posvećenom kompozicijama Drage Mlinarca, gde je Josipa izvela pesmu "Helena lijepa i ja u kiši". Osim Josipe, novi život ovoj pjesmi udahnula je i Romana Brolih, koja je za ovu priliku napisala dodatne stihove, čime je pesma dobila sasvim novo značenje.
Kroz svoje brojne saradnje tokom godina, prihvatajući nove izazove, ponekad zaintrigirana mišlju - "mogu li ja to?" - često dolazi u dodir s različitim muzičkim idiomima. I danas se pamte njena izvođenja sevdalinki "Omer beže" i "Niz polje idu, babo, sejmeni" (snimljene uz ansambl Ratomira Petkovića, u Sarajevu 1974.). Osamdesetih, sarađuje sa Bajagom, na pesmi "Mislim 300 na sat" (Bajagin LP “Jahači magle”). Devedesetih, kroz saradnju s Dinom Dvornikom, dotiče funky ("Rušila sam mostove od sna"). U saradnji s grupom Boa 1995. rađa se hit "Kao mir". 1997. je vidimo na koncertu Prljavog kazališta, uz Mel Gaynora na bubnjevima, Simfonijski orkestar i hor HRT-a - pjeva "Dođi sada, Gospode". Sarađujući sa Cubismom, u obradi pesme "Na, na, na, na", "igra" u ritmu salse.
U drugoj polovini devedesetih, kroz nekoliko izvođenja izvornih narodnih pesama, Josipa potvrđuje da se dobro snalazi i u etno vodama. Spomenimo njena izvođenja pesama - "Vrbniče nad morem" (1995. godine, uz pratnju zbora HRT-a), potom "Vile Velebita" (1996. god. na prvom etno festivalu u Neumu), ili "Oj sončece" (1998., Vinkovačke jeseni). Čuti Josipu da peva "Oj, sončece" ili "Vehni, vehni, fijolica" na međimurskom dijalektu, možda nije posebno neobično. Ali, u dalmatinskoj pismi je sigurno ne biste očekivali. Ali, 1999., u Lisinskom se pridružuje Tediju Spalatu u tek obrađenoj - "Dalmatino, povišću pritrujena".
2001. godina donosi prvu Josipinu saradnju sa Elvisom Stanićem, koji potpisuje aranžman za pesmu "Paučina", s kojom nastupaju na Melodijama Istre i Kvarnera. "Paučinu" su spleli zvukom jazza, ali oplemenjenog "prefinjenim nitima" čakavskog dijalekta i istarske lestvice.

Delom dalmatinskog melosa, Josipa postaje još jednom, na koncertu posvećenom maestru Dinku Fiu (Lisinski, 2004.), njenom učitelju iz dana provedenih u dečjem horu, kada staje uz klapu Nostalgija, zakantavši "Kanela cvite mili moj". A samo par dana kasnije, na velikom koncertu Cubisma u istoj dvorani, čeka nas novo iznenađenje - kao bis, slušamo romski klasik "Đelem, đelem", u duetu sa Šabanom Bajramovićem. Sad već davne 1992. radi celi album sa božićnim pesmama, "Čestit Božić", uz akademski hor I.G. Kovačić, maestra Sašu Britvića i orguljaškog virtuoza Maria Penzara, da bi krajem maja 2005. zapjevala Zagrebu, u pesmi "Ritam grada", uz repera Marina Ivanovića Stoku. Posle svega nedelju dana, gledamo je u Opatiji, na petom Liburnia Jazz Festu, kao gošću Elvisu Staniću. Očekujete jazz?! Dobijete fado - Elvisa s harmonikom i Josipu koja vam peva na francuskom (pesma: "La passion c'est trop court terme"). Iznenađenje?! Šok?! Ma, neee... To je Josipa. A funky, rock, klasika, pop, klapska ili božićna pesma, etno, fado ili rap - to je sve muzika. A muzika, kako bi Josipa sama rekla – muzika ili postoji, ili je nema.
Josipin povratak u rap vode usledio je nakon godinu i po dana, u decembru 2006, kada je s još jednom mladom nadom hrvatskog rapa, Shortyjem, zablistala na VIP Božićnom koncertu u HNK, u nadahnutoj obradi tradicionalne božićne pesme 'Kyrie Eleison'. U isto to vreme beležimo još jednu istaknutu saradnju, ovaj put sa međunarodnim predznakom. Na koncertu australskog gitarskog virtuoza Tommyja Emmanuela Josipa se pojavila kao posebna gošća, otpevavši pritom dva klasika: 'Over the rainbow' i Lennonov 'Imagine'.
Uz svu jedinstvenost njenog glasa, uz predanost muzici koja je njena strast i njen život, Josipa svoju snažnu umetničku individualnost izgrađuje i kroz svoju vizuelnu prepoznatljivost. Njene frizure, modne kreacije u kojima se pojavljuje, zatim make up koji ih prati, u pravilu izazivaju pažnju. Mnoge od tih kreacija, uz izuzetne portrete, bile su predstavljene 1998. godine na izložbi fotografija Željka Koprolčeca, koja je popratila predstavljanje kompilacijskog CD-a "The best of", u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Tom prilikom održana su dva koncerta, 9. i 10. decembra, takođe posvećena Karlu Metikošu. U sećanju publike ostale su, tada izvedene, kompozicije "Panis angellicus", kao i legendarna jazz kompozicija "Do nothing 'till you hear from me" Dukea Ellingtona, uz pratnju jazz muzičara Boška Petrovića i Nevena Frangeša.
Josipina modna osveštenost potvrđivala se dekadama, uporedo s njenim muzičkim postignućima. Tako su, na primer, već krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih njeni prvi festivalski nastupi bili u oslikanoj haljini ili togi; zatim tokom osamdesetih nosi perike od papira, "ikebana" frizure, da bi na MESAM-u '87. god. u spektakularnom nastupu sa 100 m2 plašta haljine "zagrlila" celu pozornicu; devedesete pamtimo po ljubičastoj temperi u kosi i otmenim haljinama, a 2000.god. i album Život po aluminijskoj haljini-skulpturi. Sve ovo, kao i spacey tirkizna kosa što je usledila u eri digitalizacije, nezaboravne su slike s potpisom. Zbog takvih slika - koje su nekada nesumnjivo bile predmet ismejavanja i ruganja, potom naprosto šok ili iznenađenje, a s godinama se sve više cenile kao nezaobilazni pečat njenog stila, kao svojevrsni brand, na prvoj dodeli Hrvatskog modnog Oscara 2004. godine, u kategoriji najbolje odevene pevačice, naprosto nije moglo biti dileme. Josipina konstatacija da je izgleda konačno i ona došla u modu, izrečena na dotičnoj dodeli, dobila je svoju potvrdu dve godine kasnije, kada se isti kipić našao u njenim rukama po drugi put.
Ali, Josipa će na brojna pitanja modno-kozmetičkog karaktera, ipak, istaći da haljina ne sme biti jača od pesme, i da ona svoje pesme u scenskim nastupima zapravo samo "oblači". Podvlači: "Pjesma ima svoju osobnost." Na koncertima se lako možemo uveriti kako pesme muzičkom igrom neosporno održava svežim. Isto tako ih, dajući im nove modne kreacije, i nosi sa stilom.

Iako je Josipa sama sebi stilista, na njenom "stilskom putu", na tom proboju od ruganja do Oscara što je trajao decenijama, pratili su je brojni saradnici - dizajneri, frizeri, koreografi... Sa nekima od njih u vernosti je dogurala do "srebrnog pira".
Ludim i luđim bojama, daljinama i "širinama" Josipinih frizura još od 1983.god. "muzicira" Mila Višnjić. Da su joj ruke jednako vešte u papiru kao i u kosi pokazuju papirnate perike, ali i haljine od novinskog papira - takođe radovi Mile Višnjić.
Od kraja 80-ih Ida Stipčić-Jakšić donosi duh i botaniku Mediterana u Josipin modni svet. Tako listovi mirisne kadulje duhovito svoj "đardin" pronalaze na Josipi. Pomalo simbolično, takav floralni "kostim" prati baš 2 izvođenje Vile Velebita - na Kninskoj tvrđavi i na Etnofestu u Neumu 1996. Ida jednako dosetljivo "hvata Lisicu" u ribarsku mrežu, ali je i "brani od komaraca" - žičanim mrežama. Naravno, sve to scenski je oblačeći.
Apsolutna unikatnost i prepoznatljiva skulpturalnost krase dela Alana Hranitelja. Dela koja Josipa sasvim lako nosi, jer pristaju njenoj osobnosti. I tako već više od 20 godina.
Od sredine 80-ih, samo jedan joj je pao, al' mnogo više ih je zamalo izazvalo saobraćajnu nesreću. Pitate se šta? Pa - šeširi Staše Čimbur.
A da je simetrija skroz dosadna a peglanje passé, od kraja 90-ih i albuma Život, iz koncerta u koncert, pokazuje nam Ksenija Vrbanić. Visi textil, vise lanci, konopci... bora se til, krive se kragne... A i kako bi dve vodolije mogle da "igraju po pravilima"?!
Uz ovakve saradnike će nam, njihovu međusobnu odanost i zaigranost, Josipa bez sumnje još mnogo puta pokazati da kreativnost ne zna za granice. I zato je, s punim pravom, nazivana "kraljicom različitog".
Nepopravljivi idealista i sanjar, a istovremeno hrabri vizionar i pokretač, originalna i svoja, Josipa Lisac je unikatna pojava muzičke i javne scene ovih prostora. Sposobna da, kroz provociranje i izazivanje, kako publike tako i sebe, stvara ili potiče na stvaranje. Jednog trenutka zaigrano dete koje uči i otkriva, znatiželjno naspram novog, a već sledećeg iskusni, formirani umetnik, sa jasno postavljenim standardom. A njen standard je neosporni kvalitet.
Ostavši kroz sve proteklo vreme buntovnik, koji već svojom pojavom prkosi stereotipu i uniformiranosti okolnog sveta, a pritom brižno i predano radeći na onom svom, unutrašnjem svetu, Josipa je i dalje zanimljiva i intrigantna, naročito mladima, s kojima, u energičnosti, kreativnosti, buntovništvu i igri stvaranja, pronalazi dosta zajedničkog. Iako je u svojim muzičkim saradnjama uvek videla priliku za vlastito nadopunjavanje, istovremeno je neretko želela da pomogne u sazrevanju mladim i nadarenim muzičarima. Poslednji primer takve saradnje je obrada "O jednoj mladosti", od strane mlade grupe Flyer, u kojoj se Josipa pojavljuje kao gošća. Na tom je tragu bilo i Josipino pojavljivanje u show programu prilikom izbora hrvatske pesme za dečju Evroviziju 2006, koje ne samo da je osvedočilo poštovanje najmlađih prema njenoj muzici, nego se istovremeno pokazalo kao idealna prilika da Josipa po ko zna koji put da oduška detetu u sebi, otpevavši pritom sa predhodnima hrvatskim predstavnicima refrene nekih svojih i njihovih pesama, kao i večni evergreen "Proud Mary".

Biografiju napisali:
Ivica Krajač
Paulina Lanceroti
Marijan Bosnar

Hvala!

Biografiju "prilagodio" administrator

Diskografija (sve omote skenirao i postavio administrator Marko)

Singl ploče:

1968 Extended Play Single sa Zlatnim akordima Halo, taxi / Lopov / Voljeti, to je radost / To je naša ljubav